Ne mora da bude ni zavist ni divljenje; čak ni radoznalost. Naprosto, u čovjeku se, i kad to neće, uspostavi neki spontani odnos lične samjerljivosti prema drugome. Prema određenom, po nečemu izuzetnom drugome, a ne prema bilo kome. Kao odmjeravanje sebe spram tog drugog. Pa, dokle dosegne. Takvi drugi rijetki jesu, ali postoje.
Sve sam mislio da nešto znam i umijem. Ali, samo dok se ne nađem blizu Andrije Mijuškovića. A onda...
Sva ta opštepoznata, dugačka, vrijedna niska njegovih spoljnih referenci: generalni direktor nikšićke Željezare, predsjednik Opštine Nikšić, republički i savezni poslanik, savezni funkcioner, tri najviše nagrade: Nikšića, Crne Gore i Jugoslavije – Septembarska, Trinaestojulska i Avnojevska, brojno ordenje zlatnih znaka za rad, zasluge za narod, za vojne zasluge, čuvena Titova riječ priznanja i pohvale... sve je to samo pratnja jednoj raskošnoj ličnosti, mada pratnja za poštovanje.
Ali – ličnost – to je njegova fundamentalna, unutrašnja referenca. Od raskošnog znanja i kulture, do riječi, manira, pojavnosti... Prvo vam oduzme prednost gospodstvenom neposrednošću i konstantnim gledanjem u vaše oči dok razgovara s vama. I nije baš običan, već probojan pogled. Pogledom vam učini ličnu, rendgensku pažnju, ali vas i obaveže i prikuje za pažnju. Ko god da je, od radnika do akademika. A znanje...
Otisnulo se veče u duboke sate, u malom salonu hotela „Onogošt“; društvo nas desetak; priča i piće ne posustaju. To su oni trenuci koji se ne nazivaju kafanisanjem, nego šansom koju bi pametni iskoristio da ponešto zapiše. Razvila se, u nekom trenutku, stručna debata o kauzalitetu, ne u tehnici, nego u biologiji. Ljudi od struke, njih dvojica-trojica, interesantno nadmeću vlastita znanja. Ali, nikako da dođu do odgovora na pitanje kako se naziva naučna disciplina koja se bavi fundamentom organizma – ćelijom, tkivom, njihovim kauzalitetom... Anatomija, fiziologija, biologija, botanika, zoologija, antropologija i više se ne sjećam koje su sve naučne discipline izređali. Mi, kojima je to podalje od struke i znanja, nijesmo se usudili da se uključujemo. I to je potrajalo.
Andrija, uznagnut uz naslon stolice i zid, poduže ćutljiv, poluzatvorenih očiju, izgledao je umorno i odsutno. U jednom trenutku, kad mu je naučna prepirka, očito, dosadila, uspravio se, na trenutak i glasnije će – HISTOLOGIJA, gospodo, histologija je nauka zbog koje mi ne date da odmorim. I vratio se u pređašnji mir.
Svima nam bi lakše. Ali i teže!
Vraćam se iz Beograda sa sjednice Savezne konferencije SSRN, večernjim JAT-ovim avionom. Vraća se, istim avionom, i Andrija Mijušković, sa sjednice Savezne privredne komore. Njega čeka službeni auto, ja imam minibus „Turistbiroa”, ali mi stariji rođak naređuje da idem sa njim. Samo, prvo idemo u bife aerodromske zgrade. I tu se ostaje dok se otprati poslednji putnički avion sa aerodroma u Titogradu. A onda, pošto smo ostali sami u zgradi, uz gostoprimstvo Ljubinka Nikčevića, rukovodioca na aerodromu, naše društvo pogledom prati letove školskih aviona, kojima se oslobodilo nebo. U društvu, još pilot i kopilot, te Buba Golović. Više od tri sata trajao je razgovor Andrije i dva pilota, mislim da je jedan bio Slovenac, o avionima, civilnim, borbenim, raznim. O raznim tipovima aviona i karakteristikama, od konstrukcije i proizvođača, do suptilnih performansi. Nestvarno sam doživio taj razgovor. Sa zadivljujućom kompetentnošću Andrija je, vidjelo se to po njegovim sagovornicima, ravnopravno sa pilotima, pretresao avio-tematiku. Uz to, on je njima govorio o avionima iz Drugog svjetskog rata i prvim poratnim avionima. Tri sata Buba i ja nijesmo koristili govornu aparaturu, osim za porudžbinu pića.
Uputio politički vrh Crne Gore visoku inostranu delegaciju u Nikšić, kao provjereno dostojnog reprezenta Republike, negdje prve polovine osamdesetih. Domaćin Andrija Mijušković, predsjednik Skupštine opštine, zajedno sa političko-privrednim aktivom Nikšića. U delegaciji jedna dama. Niko nešto posebno nije imao na umu taj dan kao Osmi mart, ali Andrija jeste. Stigao je raskošan buket svježeg cvijeća i manir kao da je dotična dama engleska kraljica. A onda je, u gospodstvenom stojećem izdanju, na tečnom engleskom, pozdravio delegaciju i besjedio o našem gradu i programu delegacije, barem desetak minuta. To danas ne bi bio nikakav ekskluzivitet znanja ni za srednješkolce, ali za ono vrijeme – iako su nikšićki političko-privredni aktiv činili ljudi od ugleda, znanja i obrazovanja – to je bilo intelektualno imanje rijetkih, i na višim
državnim, političkim i privrednim nivoima. Ruski, francuski, pa i italijanski – da, ali engleski – ne baš; nije se učio u školi. Sve je, u tom trenutku, ostalo u Andrijinoj sjenci: delegacija, aktiv i protokol.
Slični primjeri ispunili bi knjigu.
Nije volio sjednice i rijetko bi govorio. A kad bi uzeo riječ to nije bilo diskutovanje, nego izgovoreni aksiomi.
Sjajan glas, na granici između baritona i basa, sa simpatičnom devijacijom kroz nos, sjajno je pjevao ruske romanse.
I sva ta moćna arhitektura ličnosti, upakovana skladno u naočitu mušku pojavnost od dva metra, činila je ličnost još superiornijom.
Ode!
Život ovostrani biva siromašniji, a bratstvena istorija bogatija.
Sve sam mislio da nešto znam i umijem, sve dok se ne nađem u blizini Andrije Mijuškovića.
Vojislav B.
Mijušković